Kažu „Istina će vas osloboditi“. Točnije to su Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu (18:38). Uputio ih je Pilatu prije nego što će ga ovaj dati razapeti. Da li nas laž može osloboditi? Ili barem izliječiti? Da je laž oslobađajuća ili ozdravljujuća možda vjeruje zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. To se može zaključiti iz podrške koje je dao marokanskom šarlatanu Mekkiju Torabiju koji je tisuće navodno liječio „energiziranom“ vodom.

Na zahtjev gradonačelnik Zagrebački holding besplatno je ustupio tom marokanskom pastiru za njegove seanse jedan veliki paviljon na Velesajmu. Uz put, na tim seansama bili su i štandovi u sklopu kampanje Gradonačelnika za predsjednika države. Kako zgodno! Ja bih rekao i kako prikladno!

Mekki Torabi “liječi” na Velesajmu

Moje zastupničko pitanje vezno za vezu gradonačelnika i Torabija danima je zabavljalo javnost. Bojim se kako je problem Torabija znatno ozbiljniji od razine jedne prolazne, bizarne pojave. Takvi prevaranti životare na rubovima društva tisućama godina. Problem nastaje kada oni dođu u središte društvene pozornosti, kada ih prihvati društvena elita. Kada elita ima problem s istinom tada je društvo u problemima. Za to postoji više primjera u povijesti.

Tako je navodni vidovnjak Erik Jan Hanussen u Weimarskoj Njemačkoj stekao veliku popularnost i društveni utjecaj i snažno se dojmio nacista. U Rusiji je čuveni razvratnik i iscjelitelj Rasputin preko carske obitelji jedno vrijeme utjecao i na najvažnije državne odluke. Vođa Sovjetskog saveza Leonid Brežnjev imao je također svog dvorskog „čarobnjaka“ . Bila je to izvjesna iscjeliteljica Džuna koja je bila popularna i na našim prostorima. Miloševićeva Srbija je bila puna takvih vračeva i vještica. Takve osobe stječu društveni utjecaj samo kada su društva u ozbiljnoj krizi, odnosno kad same elite ne znaju što bi zapravo.

Popularnost Mekija Torabija među stupovima društva siguran je znak krize u Hrvatskoj. Tako se s Torabijem pojavila i neizbježna Severina, a naš najvažniji (navodno ozbiljan) tjednik dao mu je i naslovnicu. Pitanjem o Mekiju Torabiju i Gradonačelniku želio sam upozoriti upravo na moralnu krizu, krizu ideje, krizu vodstva na koju njegov istaknuti društveni položaj pokazuje.

Neki prijatelji su me dobronamjerno upozoravali da, premda je Torabi lažov i prevarant, on je ipak nekim ljudima posljednja nada, posljednja utjeha, pa ga ne treba napadati. Može li netko s „tehnikama“ koje podsjećaju na kakav skeč iz „Top liste nadrealista“ ikome dati stvarnu utjehu? Može li laž nekog izliječiti, osloboditi psihičke ili tjelesne nevolje? Možemo li ili smijemo li izbjegavati istinu?

Gradonačelnik bi mi vjerojatno poput Pilata odgovorio: “Što je to istina?“. Moralni relativizam nas sve vodi u propast.