Naslovnica Crkva Zar je pretjerano tražiti da službenici Crkve govore o kreposti čistoće u...

Zar je pretjerano tražiti da službenici Crkve govore o kreposti čistoće u svijetu seksualne raskalašenosti?

Današnji svećenici nerado propovijedaju o grijehu bluda i iskrivljenju naših seksualnih apetita, ili ako ćemo još šire, o vrlinama čistoće i čednosti. Ipak, upozorenja protiv seksualnih grijeha se često spominje u Novom zavjetu. Uostalom, korisno je shvatiti da postoji nekoliko odlomaka koji stavljaju veliki naglasak na čistoću i izbjegavanje seksualnog grijeha.

Nedostatak čvrstog propovijedanja i poučavanja o ovim stvarima je ozbiljna stvar. Prerastanje u zdravu duhovnost i njegovanje kreposti može potrajati, osobito nakon što steknemo loše navike, ali proces se općenito pokreće oštrim pitanjima i jasnim uputama koje nas izazivaju da donesemo odluku za ili protiv Krista. Sv. Pavao je to posebno jasno istaknuo u svojim pismima raznim lokalnim crkvama u čijem je osnivanju sudjelovao. Na primjer, ovo je napisao Korinćanima:

Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.

»Sve mi je dopušteno!« Ali – sve ne koristi. »Sve mi je dopušteno!« Ali – neću da mnome išta vlada. »Jela trbuhu, a trbuh jelima; Bog će i jedno i drugo uništiti.« Ali ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto! Ili zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo. A tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! [1 Kor 6,9-20]

I Pavao je Solunjanima dao istu lekciju:

Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete! Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu. Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje – da se suzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga, pa time ne prikraćivati i varati svoga brata. Jer Gospodin je osvetnik za sve to, kao što vam već rekosmo i posvjedočismo. Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas. [1 Sol 4,1-8]

Konačno, u svojoj Drugoj poslanici Solunjanima, Pavao povezuje prihvaćanje Kristovih učenja s vječnim spasenjem. Očigledno, Bog nas ne smatra odgovornima za ono što nikada nismo imali priliku spoznati, ali trebali bismo dublje promišljati i o onome što duboko u sebi doista znamo, osim kada otvrdnemo protiv glasa savjesti, preferirajući smiješne svjetovne floskule. Baš kao što ne bismo trebali očajavati zbog toga što smo izgubljeni zbog vlastitog neznanja, ne bismo trebali biti ni drski, skrivajući se iza svoje pale nevoljkosti da jasno razmišljamo i težimo kreposti, uključujući onu vrlinu koju bismo trebali moći raspoznati čak i kroz razmišljanje o samoj prirodi u kojoj smo stvoreni.

U svakom slučaju, razmislite o ovom (nadajmo se alarmantnom) odlomku:

One su najava pravednog Suda Božjega: da ćete se naći dostojni kraljevstva Božjega za koje i trpite. Jer pravo je da Bog vašim mučiteljima mukôm, a vama, mučenima, zajedno s nama spokojem uzvrati kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome i osveti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva,  kada – u onaj Dan – dođe da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji povjerovaše. Jer povjerovalo se svjedočanstvu našemu među vama. [2 Sol 1,5-10]

O čemu je riječ?

Djeca koja su primila ukazanja Gospe Fatimske vidjela su viziju ogromnog broja ljudi u paklu, a čula su od Blažene Djevice Marije da su najčešći razlog tome grijesi tijela, grijesi protiv čednosti i čistoće, grijesi protiv braka. Nitko nije dužan prihvatiti privatnu objavu, ali Crkva je poduprla ova posebna ukazanja, a to je djelomično zato što su riječi Gospe odjek onoga što već znamo iz samog Božje objave.

U zbunjenom društvu, naravno, mogu postojati olakotne okolnosti koje smanjuju krivnju onih koji padaju na grijehe koje podržava kultura. Moja poenta nije da bi Crkva trebala učiniti standardnom pastoralnom praksom osuđivanje grešnika, jer svi smo mi grešnici, uključujući sve crkvene službenike. Ali zar bi bilo previše očekivati ​​da će službenici Crkve jasno govoriti o grijehu, i još jasnije o onim posebnim vrstama grijeha koje dominantna kultura potiče, te nam se uskraćuje toliko istine i s tim postaje zapreka primanje toliko milosti. Ne bi trebalo biti pretjerano tražiti da službenici Crkve zajedno sa laicima jasno i odlučno govore protiv osobito najistaknutijih i najčešćih grijeha u našem društvu, društvu koje je, uostalom, čak i komercijalno izgrađeno uglavnom na nečistoći.

Živimo, u krajnjoj liniji, u izrazito izrabljivačkoj kulturi. Neki bi tvrdili da otvoreno govoriti o istini ugrožava samu Crkvu i dobrobit kršćana općenito. Ali Sveto pismo ima nešto za reći i o tome. Proroku Ezekielu Bog je rekao:

»Sine čovječji, postavljam te za čuvara doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime. Kad bezbožniku reknem: ‘Umrijet ćeš’, a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će umrijeti sa svojega bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu. A kad opomeneš bezbožnika, a on se ne odvrati od bezakonja i od zla puta svojega, on će umrijeti zbog svoje krivice, a ti ćeš spasiti svoj život. Isto tako, odvrati li se pravednik od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, postavit ću mu zamku i umrijet će jer ga ti ne opomenu zbog njegova grijeha; umrijet će, i njegova se pravedna djela više neće spominjati, ali ću od tebe tražiti račun za krv njegovu. Ako li ti pravednika opomeneš da ne griješi, i on zaista prestane griješiti, živjet će jer je prihvatio opomenu, a i ti ćeš spasiti život svoj.« [Ez 3:17-21]

Svakako treba imati na umu da se mnogo očekuje od onih kojima je mnogo dano, a sv. Jakov jasno kaže da se to odnosi na naše vlastito znanje i svijest o grijehu: “Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je” (Jak 4,17). Ali Jakov također primjećuje ovo:

Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha. [Jak 5,19-20]

U svakom slučaju, s obzirom na veliki blagoslov poznavanja Boga i uživanja u Njegovoj volji, zar stvarno mislimo da je bolje ostaviti ljude u neznanju o istini? Zar je to ono što bi katolički propovjednici trebali činiti? Zar se tako trebamo ponašati prema vlastitoj djeci? Ono što želim reći jest da ovo nije samo potpuna besmislica nego i namjerno poricanje Božjeg milosrđa i dobrote, kao da ljudi nekako imaju “bolje šanse” ako Ga ne poznaju! Naprotiv, kršćani su pozvani uvijek djelovati i na slavu Božju i na spasenje duša. Ako se to ne počne prilično jasno govoriti sa propovjedaonice (te unutar obitelji), kada i gdje će početi?

Izvor