Koliko nas još ima, koji promišljamo?

Pišući ovaj tekst u kišno poslijepodne, razmišljam o tome koliko se moje današnje ”utipkavanje direktno u stroj” razlikuje od nekadašnjeg pisanja za Vikend ili Kanu, kada sam bilježila misli u bilježnicu, nasumice, kako su dolazile, da bih im kasnije davala završni oblik, povezivala ih s referencama koje bih o temi našla, pa prepisivala na staroj dedinoj Optimi, na kojoj je i on pisao svoju knjigu.

I danas povremeno zabilježim neku misao u bilježnicu, no sve češće stihove utipkavam u stroj, najčešće na svom fb zidu koji mi služi kao arhiva fotografija i povremenih poetskih zapisa.

Neko sam vrijeme pisala i društveno angažirane postove, nadajući se povratnim refleksijama, ne samo istomišljenika, naravno, već ponajprije sagledavanju stvari iz drugog i drugačijeg rakursa komentatora koji bi nam u suvisloj raspravi proširio vidike.

Naravno, komunikacija mora imati sadržaj, argumentacijsku formu i cilj, a kako sam se ubrzo uvjerila da brzina utipkavanja komentara koji su se množili ispod takvih postova navedeno znatno umanjuje, pa i čini ozbiljnu argumentaciju izlišnom u srazu s emocionalno obojenim subjektivizmima, okanila sam se takvih postova, i shvaćanja društvenih mreža kao platforme za argumentirane rasprave.

Voljela bih naići na neko promišljanje suvremenih hrvatskih autora o vlastitom procesu pisanja, no za sad, ostaje mi samo razgovor na kavi s prijateljima od pera, i pokoja autorefleksija

Zahvalna napretku tehnike na mogućnosti brže korekcije, umetanja i uređenja teksta, nikad se, zapravo, nisam odrekla zapisivanja olovkom, bar povremenog.

Ne samo stoga što zbog struke znam važnost veze između oka, ruke koja podcrtava i piše ili crta s neuronskim vezama, nego sam zaista svjesna puno dublje refleksije u rukopisu, kojeg precrtavam, prepravljam i tek onda utipkavam u računalo. Ne bih je se odrekla, kao ni pomoći tehnike, i nastojim još uvijek, pronaći sretan balans između brzine i učinkovitosti i smirene promišljenosti onog što zapisujem.

No zanimalo me, što su ”ljudi od pera” naši pisci i novinari rekli o svom pisanju i napretku tehnike.

Sjetila sam se dnevničkog zapisa Josipa Horvata koji je 1994. napisao: ”Mislim da je cijeli svijet zaboravio pisati već nakon Prvog svjetskog rata, a pogotovo tijekom posljednjeg desetljeća: fino i pametno pisati gotovo izumire. Nije li to možda posljedica pisanja pisaćim strojem? Ljudi pišu prebrzo, ne promisle, ljudski organizam se ni tu ne prilagodi tehnici”.

Naravno, ne slažem se u potpunosti, jer i danas, kad je tehnika još više napredovala i pišemo direktno u računala, ima sjajnih autora i vrhunskih djela.

No ima i šunda više nego ikad, pa se ponekad čini da je cijeli javni prostor zagađen nepromišljenim izjavama, površnim blebetanjem i tekstovima osrednje ili niske kvalitete, tek tu i tamo nailazimo na poneki biser u lavini na brzinu sklepanog pa objavljenog.

Tražeći bilo kakve zapise o odnosu pisanja i tehnike kod onih, peru vičnijih od mene, u domaćoj literaturi ne nalazim ništa, osim Milčecovih zapisa u knjizi ”Nečastivi na kotačima”.

Opisujući vlastiti odnos prema staroj Optimi, koju je, uz znalačko vodstvo meštra Slaveka, majstora precizne mehanike, kupio daleke pedeset i devete u Posrednikovoj prodavaonici, on opisuje i odnos prema kompjutoru i oduševljenje svime što na ”tom križancu pisaćeg stroja i televizora” može raditi s tekstom, brzo i jednostavno.

Podsjeća nas tako autor, da je prvi svjetski pisac koji je jedno svoje djelo napisao na pisaćem stroju bio Mark Twain, pa njegov Tom Sawyer ima čast i po tome ući u svjetsku literarnu povijest. Twain je svoj prvi pisaći stroj kupio u Bostonu za nekih 125 dolara, a inače je bio pobornik tehnike i različitih izuma. No na stroju je otipkao samo prvo poglavlje, i iako je izdavaču obećao nastavak na pisaćem stroju, ubrzo se vratio dobrom starom peru.

Prvi, pak, europski pisac koji se služio strojem bio je Lav Tolstoj, koji međutim, nije tipkao sam nego je diktirao svojoj kćeri.

Zvonimir Milčec dugo je tragao za bilo kakvom kronologijom korištenja pisaćeg stroja kod hrvatskih pisaca i novinara, čak je pitao i mnoge živuće autore, između ostalih i barda Dragutina Tadijanovića, koji je priznao kako ga je tema intrigirala no nikad se ozbiljnije nije pozabavio njome.

Slažući nekakvu vlastitu kronologiju, Milčec je došao do zaključka kako bi se među hrvatskim piscima, prvi pisaćim strojem mogli poslužiti pisci hrvatske moderne, koji su svojim svjetonazorom otvorenim promjenama i suvremenim tehničkim dostignućima, zbog svoje žive suradnje s novinama, vjerojatno koristili pisaći stroj.

Komunikacija mora imati sadržaj, argumentacijsku formu i cilj, a kako sam se ubrzo uvjerila da brzina utipkavanja komentara koji su se množili ispod takvih postova navedeno znatno umanjuje, pa i čini ozbiljnu argumentaciju izlišnom u srazu s emocionalno obojenim subjektivizmima, okanila sam se takvih postova, i shvaćanja društvenih mreža kao platforme za argumentirane rasprave

Jedini pisac starije generacije koji se slikao sa svojim pisaćim strojem bio je August Cesarec, u svojoj radnoj sobi 1926. godine.

Trinaest godina kasnije, s pisaćim strojem fotografirao se i Ivan Goran Kovačić, u redakciji Hrvatskog dnevnika. Dragutin Tadijanović u razgovoru s Milčecom spominje i Gustava Krkleca i Vjekoslava Majera, za koje je pouzdano znao da su svoje tekstove od rane mladosti pisali izravno u stroj.

Među prvim književnicima koji su i Zvonimira Milčeca potaknuli na nabavu računala bio je Ivan Kušan. I Zvonimir Milčec nabavlja svoj prvi Atari 1040st iz istog izvora kao i Pavao Pavličić, Dubravka Ugrešić, Antun Šoljan i Predrag Raos.

Tu naravno, Milčec spominje i svoje prve novinarske kolege Ruđera, Maka i Mušicu koji su kao mlađi novinari svoje starije kolege potaknuli i počeli uvlačiti u računalni svijet. Danas se, nedvojbeno, svi služimo računalom.

Mene i dalje kopka odnos refleksije i tehnike, koliko novinara i književnika starije, a koliko novije generacije piše isključivo i izravno u stroj, tko još uvijek koristi zapise rukom kao potku.

Jedina za koju zaista znam da zapisuje, štoviše, uz zapise i crta u bilježnice koje potom i objavljuje je Božica Jelušić. Književnica se, naravno služi i računalom.

Ne prestaje me kopkati pitanje, pišemo li danas uistinu brže no što mislimo i kako to utječe na kvalitetu tekstova, pogotovo novinarskih? Koliko nas još ima, koji promišljamo o odnosu dubine refleksije i brzine tehnike?

Voljela bih naići na neko promišljanje suvremenih hrvatskih autora o vlastitom procesu pisanja, no za sad, ostaje mi samo razgovor na kavi s prijateljima od pera, i pokoja autorefleksija.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili
    •  Zakon o odgoju i obrazovanju po bankarskom kroju
    •  Nasukavanje hrvatskog socijalnog broda
    •  Literati šlampavoga kroja
    •  Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?

> Svi tekstovi ovog autora