Dr. Norbert Reck – glavni urednik Njemačkog izdanja Conciliuma: “Nije li vrijeme za kritičku reviziju strategija reformi?”

 „Po prvi puta nakon mnogo stoljeća ljudi su počeli sami donositi odluke o tome što će vjerovati, a što neće. To nije kraj – to je početak zrele vjere.“

Katolička Crkva je suočena sa mnogim problematičnim pitanjima današnjice. U nemogućnosti za otvaranjem novih mogućnosti Crkve često se bježi u tradiciju i ekskluzivizam, te često postaje neautentična. O ovim sam problemima razgovarao sa dr. Norbertom Reckom, glavnim urednikom Njemačkog izdanja teološkog časopisa Concilium.

Današnji je svijet obilježen krizom ekonomske prirode. S obzirom da je Crkva sastavni dio svijeta, ni Crkva se nije oduprla konzekvencama te krize. No, za razliku od svijeta, jedan dio Crkve – crkveno vodstvo nije pretrpjelo financijski slom, naprotiv, imaju u preobilju. Suprotno tome, vjernici su najslabija karika u cijelom lancu te su podnijeli najteži teret krize. Može li vodstvo Crkve u budućnosti očekivati nekakvu reakciju vjernika na ovaj nesrazmjer, te  reakciju na nikakvo socijalno suosjećanje prema vjernicima, unatoč gomili socijalnih enciklika?

Da, razumijem: Crkva – ovdje mislim osobito na Katoličku Crkvu – je veliko razočarenja današnjice. Crkva (kao tijelo) se dovoljno ne zalaže da obrani ljude od okrutnosti svjetskog kapitalizma – izdala je samo nekoliko mlakih izjava. Crkva ne pomaže ljudima da otkriju svoj osobni duhovni put, nasuprot tome Crkva se boji da ljudi ne postanu previše samouvjereni i preneovisni. Isto tako, Crkva se ne odnosi dobro prema svojim zaposlenima – dobivaju otkaze samo zato što su oženjeni sa nekime druge vjeroispovjesti, zato što su se rastali, što su se deklarirali kao pripadnik gay populacije, zato što su pripadnici određenih sindikata… Tako da ima mnogo toga za prigovaranje. Ali, trebamo li prigovarati? U velikoj smo opasnosti da mrmljanje protiv Crkve, komentiranje, zurenje u Crkvu, odvuče nas od življenja naših života, da nam iscrpi duhovne snage, da nas spriječi u građenju mostova sa drugim ljudima. Pričanje o Crkvi može čak biti izgovor da ne radimo ono što bi trebali. Suočimo se: Crkva nikada neće biti što mi želimo da bude. Takav je slučaj sa svakom velikom institucijom. Kada je Dietrich Bonhoeffer, veliki protestantski teolog, počeo borbu protiv nacista očekivao je potporu od Crkve. Ali potpore nije bilo. Jedina potpora mu je dolazila od pojedinih pastora, teologa, prijatelja. No, Bonhoeffer je je bio načisto sa činjenicom da to što si kršćanin ne čini te ovisnim o svojoj Crkvi. Jedino što je bitno – kako je pisao u svojim zatvorskim pismima – je moliti se i činiti pravicu. Bez svijeća, crkvene potpore ili folklora. I to se odnosi na sve nas: radimo zajedno sa dobrim ljudima iz Crkve i izvan Crkve, ali ne gubimo vrijeme na loše ljude žaleći se na njih. Život je prekratak za to.

Nije li zadaća svakoga od nas da stremimo boljem svijetu? Ako sam pripadnik Crkve, nije li na meni da nastojim poboljšati ju, osobito ako vidim ozbiljnu pronevjeru Crkve? Ignoriram li probleme oni neće otići, zar ne?

Naravno, možete učiniti što god želite. Govorim vam samo svoj stav. Poznajem mnogo ljudi koji su potrošili mnogo vremena boreći se za dobro Crkve. Danas su većina njih stari, ogorčeni ljudi. Njihov uspjeh je bio marginalan. Kriza Crkve u Europi je dublja nego ikada. Zvuči dobro kada kažete da problemi neće sami nestati ako ih ignorirate, ali ne možete ignorirati i to koliko su dobri ljudi uložili energije u crkvene reforme i nikada se nisu pokrenuli od točke A do točke B. Nije li vrijeme za kritičku reviziju strategija reformi?

Da naglasim, i ja bi htio vidjeti promjene u Crkvi. Na primjer, htio bi vidjeti kraj tim odvratnim anti gay propovjedima mnogih crkvenjaka koji tjeraju mnoge mlade ljude u suicid. Činjenica je da ti mladi ljudi umiru DANAS, godinom za godinu. Ne mogu čekati da neki papa odluči da nema ništa loše u tome da budeš lezbijka ili gay. Trebam li reći mladim ljudima da je važno što biskup kaže o gay seksu? Ne, mogu im samo reći da je smješno što biskupi govore po tom pitanju. Mogu samo pokušati pomoći mladim ljudima da se učine neovisnima od službenog crkvenog naučavanja. Ako je netko odmah spreman da se baci kroz prozor na glavu, bilo kakva crkvena reforma će doći prekasno.

Zapravo, Katolička Crkva je napravila velike promjene sa Drugim Vatikanskim koncilom, ali Koncil nije bio rezultat kampanja ili skupljenih peticija; bio je rezultat promjena u mišljenju koja su se dogodila desetljeća ranije. Mnogi su dobri teolozi doprinijeli ovoj promjeni svojim radom. Mišljenje se mijenja potiho, ali konstantno. Ja sam pisac. Želim biti dio tih nastojanja oko cirkuliranja novih ideja. Ako su te ideje dovoljno uvjerljive, one će prevladati. U isto vrijeme ljude se mora ohrabriti da misle svojom glavom i da žive svoje živote – neovisno o crkvenim naučavanjima. Nismo li svi mi previše preokupirani crkvenim autoritetima? Trebamo li i dalje očinske figure da nam govore što ćemo učiniti?

 Kriza morala je pojam koji se često spominje iz usta crkvenih velikodostojnika, a i tim se moralom često vjernike baca u lance poslušnosti. Crkvena hijerarhija, najčešće podvojenih mjerila, nameće vjernicima ono što ni sami nisu kadri nositi. U čemu je problem?

 Crkveno vodstvo često vidi trenutnu situaciju u smislu kriza – biti u moralnoj krizi ili krizi vjere. To je razlog zašto je održana sinoda o „novoj evangelizaciji“ u Vatikanu u listopadu 2012., i to je razlog zašto sada imamo „Godinu vjere“. Ideja koja stoji iza svega toga je da će svi problemi nestati kada se ljude privede dobroj staroj tradicionalnoj vjeri. Kada ljudi „(po)vjeruju“ prestat će se razvoditi, prestat će imat istospolne seksualne odnose, prestat će slušati moderne teologe… Iza toga vreba teška nelagoda zbog suvremenosti koja, čini se, plaši mnoge crkvene vođe – barem kada su u pitanju oni koji su danas na vlasti. Tim vođama zaprepašćujuća stvar oko suvremenosti je samostalnost ljudi. Ljudi sve manje i manje prihvaćaju stvari samo zato što im je to rekao neki autoritet. Ljudi žele razumijeti stvari i učiniti će nešto samo ako su uvjereni u to. No, crkvene vođe ne govore jezikom kojim bi uvjerili ljude u nešto. Oni poznaju samo jezik poslušnosti, a ljudi više ne doživljavaju poslušnost kao istinsku vrijednost. Crkva gubi kontrolu nad svojim članovima, a to je za trenutno crkveno vodstvo katastrofa. Po meni, ima nade. Po prvi puta nakon mnogo stoljeća ljudi su počeli sami donositi odluke o tome što će vjerovati, a što neće. To nije kraj – to je početak zrele vjere.

 Deklarirali ste se kao homoseksualac…

 Ne, nikada se nisam deklarirao kao homoseksualac. Preferiram riječ „gay“. Velika je razlika. „Gay“ označava odluku da živite svoj život prema svojim željama sve dok njima ne ranjavate ljude oko sebe, a to znači: etični način života. Sa druge strane, homoseksualnost je koncept koji je izmišljen u 19. stoljeću, te je govorio da su gayevi i lezbijke genetski ili hormonalno devijantne grupe ljude, drugačija „sorta“ ljudi. Oni se ne ponašaju kako bi htjeli nego onako kako im geni ili hormoni diktiraju. Oni su vođeni svojim patološkim stanjem. Oni su žrtve biologije, oni ne mogu djelovati etično. Na sreću, takva „homoseksualnost“ više ne postoji. Bila je to tek maštarija biologa rasističke epohe koja je bila opsjednuta razlikovanjem različitih „sorta“ ljudi. Sigmund Freud je već 1915. znao da je to nonsens. Kroz svoje psihoanalitičke intervjue saznao je da svatko ima tu i tamo erotične osjećaje prema ljudima svoga spola, svjesno ili podsvjesno. Ali baš svatko. To nije ništa neobično. Seksolozi i sociolozi nisu uspjeli povući jasna razgraničenja između „homoseksualaca“ i „heteroseksualaca“. Tu nema granica, 95% naše populacije je imalo barem jedno iskustvo sa ljudima istoga spola. Neki rijetko, drugi češće, a katkada se preferencije mijenjaju tijekom života (a geni im ostaju i dalje isti). Na mjestima gdje ljudi istog spola žive zajedno (kao npr. zatvori ili samostani) možete biti sigurni da nakon nekog vremena počinju razvijati erotične osjećaje jedni za druge. Tak da ne postoje različite „sorte“ ljudi; postoje samo različiti ukusi ili različite prilike.

 Ipak, ljudi inzistiraju na konceptu „homoseksualnosti“. Zašto?

 Ako „homoseksualnost“ zaista ne postoji, onda niti „heteroseksualnost“ ne postoji. Ne postoje jasne granice. No, to bi moglo uzrokovati mnogim ljudima koji su uvjereni da su „heteroseksualni“ probleme sa identitetom. Erotični osjećaji prema ljudima istog spola bi mogao uzrokovati mnogo nesigurnosti. U takvim situacijama ljudi vole jasnu situaciju. Većinom „heteroseksualni“ ljudi trebaju ideju „homoseksualnosti“. Treba im ideja da istospolni seksualni osjećaji pripadaju nekoj grupi „drugih“. Potrebna im je ideja da to nema nikakve veze sa njima. To je psihološki mehanizam koji nazivam „eksteritorijalizacija“. To znači da takve osjećaje pripisuješ drugom teritoriju, totalno drugačijem teritoriju od onoga u kojem ti živiš. To ti pomaže da sačuvaš svoj (krhki) identitet „heteroseksualnim“. U bazi, to je nesigurnost i strah. Incidenti poput nasilja nad sudionicima Gay parade u Splitu 2011. razotkrivaju da takvi zlostavljači imaju duboke probleme sa svojim vlasititim erotičnim osjećajima.

 Što je sa ljudima koji žive u samostanima ili u celibatskim zajednicama poput katoličkog klera?

 Naravno, istospolni osjećaji (koji nisu, kao što sam rekao, neobični) su prisutni među celibatarcima. I može ih učiniti nervoznima što ih netko može osumnjičiti kao „homoseksualce“. Što mogu učiniti? Jedna strategija je da osude „homoseksualnost“ kada god im se za to pruži prilika, da naglašavaju izjave kako je nemoralan i odvratan istospolni sex – samo da se makne sumnja sa sebe. Zavjet celibata nije dovoljan, da bi bio siguran moraš ponavljati da se odričeš „homoseksualnosti“ javno i žustro. To nalazimo u mnogim slučajevima u današnjoj Crkvi, a to je i definicija homofobije: Žestoko odbacivanje istospolnih osjećaja zbog straha od takvih osjećaja u samome sebi. Drugim riječima, ljudi koji se bore protiv nekog određenog načina života su nesretni ljudi koji nemaju hrabrosti da slijede takav život.

 Što točno mislite sa time „95% ljudi je imalo neko iskustvo“? I sam sam bio u samostanu tri godine i niti u jednom trenutku nisam osjetio erotične osjećaje prema svojim kolegama. Kako to komentirate?

Možda pripadate u preostalih 5%. Ne, ozbiljno: podaci su iz Kinseyevih istraživanja koji su se temeljili na uzorku od skoro 12000 Amerikanaca četrdesetih i pedesetih godina dvedesetog stoljeća. Ogromna količina podataka. To je istraživanje ponovljeno u SAD-u i u nekoliko europskih država gdje su podaci svaki puta pokazali isto. Profesor Kinsey je radio sa septempartitskom ljestvicom, rangirajući od „potpuna homoseksualna iskustva“ (5%) do „potpuna heteroseksualna iskustva“ (5%). 90% između tih dviju krajnosti su razdijeljeni među ljudima koji su imali i muškog i ženskog partnera, ali sada imaju partnera suprotnog spola, ljudima koji su imali samo partnere drugoga spola, ali maštaju o seksu sa istospolnim partnerom – i tako dalje. Tako da postoji veliki raspon različitih iskustava. Važno je zapamtiti da ljudi nisu strojevi. Nije istina da čim staviš ljude u samostane da će za pet godina svi izaći kao gayevi. No, ako pripadaš negdje u sredinu po Kinseyevoj skali, a imao si samo partnere drugog spola, i ako odjednom moraš živjeti u okruženju sa kolegama istog spola – mogao bi otkriti neke sebi nepoznate dijelove samoga sebe. Ja pijem vino. Kada me pozovu na neku zabavu gdje ima samo piva, neću stvarati probleme i popiti ću nekoliko piva, što inače ne radim. Netko drugi bi mogao doći na tu zabavu i reći: Hej, nemate vina? Onda mi dajte čašu vode i otići ću ranije. Ljudi reagiraju drugačije. Zato u Njemačkoj procjenjujemo  da ima između 20 i 50% gay svećenika (nikako ne 100%).

 Je li u vašim očima prakticiranje homoseksualnosti grijeh?

 Nije grijeh, to je jako zabavno… Šalu na stranu, pitanje je: Što je grijeh? U kršćanskoj tradiciji grijeh predstavlja odvojenost od drugih ljudskih bića, živjeti bez odgovornosti, živjeti bez brige o drugom čovjeku, živjeti bez empatije, nemilosrdno, u stanju izolacije, ne pomažući drugima niti prihvaćajući pomoć od drugih. To se dobro poklapa sa definicijom nasilja kako je ju je izrekao filozof Emmanuel Levinas: „Biti nasilan je čin usamljenosti, čin koji podrazumijeva da svemir postoji samo da bi primio reakciju nasilnika.“ To znači: Kada ne mariš povrijeđuješ li nekoga ili ne – to je nasilje, to je grijeh. Kada proizvodiš toksični plin da bi zaradio novac, ne mareći koga će to ubiti – to je nasilje, to je grijeh. Kada se kockaš dionicama i cijenama žita, osuđujući milijone na glad – to je nasilje, to je grijeh. Ali ako se seksaš sa nekime tko želi to činiti sa tobom – kako bi to moglo biti grešno? Naprotiv, to može biti slavlje života, ljepote, diranja i osjećaja, Božjeg stvaranja! Bog nam nije dao te užitke da bi nas mučio njima; naprotiv: Primili smo te užitke da uživamo biti ljudi, biti zajedno sa drugim ljudima, da dubinski komuniciramo jedan sa drugim. Ovdje smo da koristimo svoja tijela, svoje usne, svoje jezike, svoje oči, da učinimo ovu Zemlju mjestom sreće. I to je istina – bio ti muškarac ili žena. Nešto sasvim drugo je seks bez poštovanja: Ako nekoga tjeraš na seks, ako ne mariš za njegove/njezine osjećaje, ako povrijediš čovjeka – tada je to nasilje, tada je to grijeh. To je vrlo važno pitanje: Zašto povrijeđujemo jedni druge toliko? Svi ti crkveni autori koji mnogo pišu o „homoseksualnosti“ i „moralnosti“: Zašto ne pišu o izvorištu mržnje, korjenu nasilja i što možemo učiniti da ozdravimo? To bi bio istinski doprinos. Umjesto toga trate živote pišući smeće.

 S obzirom na rečeno, kako objašnjavate biblijske retke koji govore o grešnosti homoseksualnih čina? (Rimljanima 1:26, 27, 1 Korinćanima 6: 9-10)

 Ponavljam, „homoseksualnost“ nije postojala u vrijeme apostola Pavla. Biblijski učenjaci se spore oko toga na što se odnose ta dva biblijska retka. Priča li Pavao o prostitutkama, o učitelj-učenik odnosima, o obredima drugih religija? Nije posve jasno. Kako bilo, odnos dvaju odraslih muškaraca ili žena gdje bi živjeli zajedno, slobodno i jednakopravno je u pavlovo vrijeme bilo potpuno strano. Tako da nije mogao pisati protiv nečega što nije poznavao. No, što ako je generalno bio protiv istospolnih seksualnih aktivnosti? Što bi to značilo nama danas? Trebamo li slušati Bibliju? Dakle, Biblija nam također govori da ne smijemo jesti škampe (Levitski zakonik 11:10), isto tako Pavao zabranjuje ženama da sudjeluju na crkvenim službama nepokrivene glave (1 Korinćanima 11:5). U tim slučajevima Crkva kaže: To nema veze sa nama danas. Zašto bi onda Pavlovo zgražanje nad istospolnim seksom imalo veze sa nama danas? Crkveni velikodostojnici kažu: „zato što piše u Bibliji“. No, to očito nije dovoljno kao argument. To je prijevara. Nije Biblija, ONI su ti koji su protiv istospolnog seksa, a kriju se iza Biblije. Očito je da oni imaju problem u tim pitanjima.

 Mislite li da je moguće da je celibat plod interesa homoseksualnih lobija koji su, u vremenima kada su se starješine redile po ključu karizme i obiteljskog života, bivali izuzeti iz svetoga reda? Te, mislite li da danas, kada celibat pomalo prerasta u teret koji svojom težinom otežava korake Crkvi, taj interes najglasnije zagovaraju homoseksualni svećenici kako bi zadržali svoj ugled, moć i lagodan život?

 Ne, ne bih rekao. Ne postoje „homoseksualni lobiji“ u Crkvi koji bi se borili za svoje privilegije. Mogle bi postojati neke mreže među klericima koje bi promicale njihove karijere, ali općeniti osjećaji među gay svećenicima – a znam ih jako puno – su strah i oprez, ne drskost. Celibat je uveden u Katoličku Crkvu u 11. stoljeću. Petar Damian je bio važan protagonist tog pitanja. Žestoko se borio za celibat i protiv istospolnih aktivnosti među klerom i vjernicima. Kao posljedica, nekoliko desetljeća kasnije, „Sodomiti“ su završavali osljepljivani ili spaljeni na lomačama. Celibat zaista nije institucija izmišljena od gay ljudi. Ono što znamo danas je da su se iza tog pitanja krili financijski interesi: Oženjeni svećenici su ostavljali svoju imovinu svojim ženama i djeci; kada celibatarac umre ostavljao je svu imovinu Crkvi… Naravno, pomalo tajanstvene organizacije, poput Crkve, često bivaju predmetom teorija zavjere. Zabavnost teorija zavjera dolazi od toga što se glumi da se zna „istina“ oko tajnih pozadina, da se posjeduje skriveno znanje koje bi svi voljeli imati. Za primjer stoje „homseksualni lobiji“, Pavlova navodna „homoseksualnost“ itd. Zvuči vrlo uzbudljivo, ali zapravo to je samo pseudo – znanje i spekulacija.

U svojoj ste se karijeri puno bavili pitanjem Auschwitza, te suočavanjem Njemačkog naroda sa svojom mučnom prošlošću. Ako itko ima mučnu prošlost to je Crkva. Uviđate li neke znakove nepomirenosti Crkve sa svojom prošlošću?

Ovo je također pitanje empatije, suosjećanja: Jesmo li taknuti milionima ubijenih u nacističkim tvornicama smrti, ili samo sliježemo ramenima? Ovo je odluka koja nas čini ljudima… Za Crkvu bi bilo dobro pitanje: Jesu li masovna ubojstva imala ikakav učinak na kršćanstvo, na našu priču o Isusu Kristu? Jesu li pokrenula reakciju pokajanja? Da, postoje neke dobre knjige, teološke studije, čak i neke prihvatljive službene izjave, ali nakon par godina Crkva se vratila svom uobičajenom poslu. Crkva je propustila šansu za istinsko obraćenje, šansu da razvije ljudsko lice, da se angažira u suosjećanju. Crkva se vratila svojoj staroj „mi smo u pravu – vi ste u krivu“ praksi. „Teolozi poslije Auscwitza“ su ostali manjina. Naši židovski prijatelji nas razumiju (teologe nakon Aschwitza) bolje od kršćanskih kolega…

 Što bi preporučili Crkvi danas, je li na pravom putu ili bi trebala stremiti promjenama i kakvim?

Ja nisam crkveni reformator, kao što sam rekao. Ne vjerujem da bi ređenje oženjenih muškaraca, napuštanje celibata ili uključivanje laika u crkvenu administraciju išta pomoglo da se nadiđe trenutna crkvena kriza (iako nisam protiv svega toga). Isto tako ne vjerujem da će „nova evangelizacija“ Benedikta XVI. imati bilo kakav utjecaj. Umjesto toga, smatram da bi trebali pronaći jezgru iskustva kršćanske vjere: da možemo susresti Boga u ljudima koji se nađu na našim putevima, u ljudima koji trebaju našu pomoć i ljubav. Ovo je Kristova poruka u Matejevom evanđelju: „Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, to ste učinili meni.“ (Matej 25:40). To je poruka suosjećanja i solidarnosti, vizija kršćanske duhovnosti koja potječe od akcije. Zamislite samo: Što bi značilo kada 2.2 milijarde kršćana ne bi samo molilo za svoje osobno spasenje, nego kada bi činili sve što mogu za dobrobit svojih bližnjih, svih ljudi i cijele Zemlje? Takva promjena od „pravovjerja“ do „pravodjelovanja“ (koju je Isus imao u vidu) bi mogla biti mnogo zanimljivija i mnogo bitnija za naš planet od bilo kakve crkvene reforme. Mnogi se ljudi kreću u tom smjeru i mnogo su suosjećajniji od svoj crkava. Dobra je stvar što: da bi se živjelo takav duhovni put života u suosjećanju i solidarnosti ne trebamo čekati Crkve. Možemo početi odmah.